Anestezija.

Samo tražim da me puste i ja bit ću ja. Nek' sa mene sklone prste, slavit ću san.

Gradit ću dan bez ljudi što im sa jezika lete strijele.

Ti si proboden! Davno prije nego si gađao mene.

My odds are stacked, I'll go back to black!!!

Odlazim mili moji. :)

Čuvajte mi se ovih 15 dana, budite sretni, veseli i zaljubljeni. :)

Očekujem tonu hepi postova kad se vratim!!!

I da, čuvajte mi onog mog. :(

Puno će mi faliti.

Nije to jednostavno kao što mislite. Niste čuli da u nekim igrama dame biraju? Znate, ja sam već svašta prošla.. i pomalo istrošila baterije, nažalost. Što me čini nekako nerealno starijom od njega.

Pa se ponekad osjećam kao imela u zelenim krošnjama njegove mladosti. Kao nepotrebni prigušivač na revolveru svih tih raspucanih emocija. Njegov smijeh je glasniji, njegov bijes strasniji, u svakom našem ehu On odzvanja kad ja uveliko utihnem, mjesečina se veselo sanka po svili njegove kože dok tu, odmah pored, tama u kalupima mojih bora izliva strune za svoju melanholičnu lutnju. Da li sam time što ga toliko volim stekla pravo da ga sad povlačim za ruku kad zastane pred izlozima koje sam ja već odgledala, i da mu sebično prepričavam sva ona uzbudljiva poglavlja koja čezne da pročita? Da li sam time što sam zapalila tu buktinju stekla pravo da sad njen uzdrhtali plamen umaram u promajnim pećinama svoje rezigniranosti, i da li se ona uopšte rasplamsala zato što sam je ja zapalila, ili bukti naprosto zato što je buktinja, sam đavo će ga znati?

No, bilo kako bilo, On je suvlasnik moje sudbine!

Kupivši me za par osmijeha na pijaci Robova Pomirenosti poveo me je u svoju osamljenu palatu obraslu bršljanima mašte, dobro znajuću da ću i ako me oslobodi nositi njegov žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim mladežom na mišici.

Riješio je ovaj rebus od mog života prosto, poput kafanske zagonetke sa šibicama u kojoj pomjeranjem jednog jedinog drvceta promijeniš smisao svega, i onako u prolazu, kao da traži prašinu na polici vitrine, izdrobio je pod prstima djelić natrule cirkuske mreže nad kojom sam tako nepromišljeno hodala po žici, i istog tog trena postala sam svjesna nad kakvim sam bezdanom, i pod kakvim sam bezdanom, i kakav to bezdan nosim u sebi.

(Prerađeni Đole, koji je uvijek tako dobro znao da me razumije.)

Meni neko dolazi večeras. :)

Presretna sam.

Ne mogu da izdržim.

Hodam gore- dole po sobi.

Brojim stotinke.

P.S Jedino što me danas uspjelo razočarati je spoznaja da, iz nekog nepoznatog razloga, ne mogu da otvorim neke od vaših blogova. :(

 Pa eto, samo da znate da je to jedini razlog što vas trenutno ne smaram tamo. :P

Ljubim vas mnogo!

Tražili smo se po tuđim zalutalim osmijesima,

blesavo razvučenim i praznim.

Jurili po ranjivim slikama blijedih uspomena,

otrovnom dahu sopstvene sjetve.

Upijali bezvezne riječi u nijemim odjecima,

zamorno tupim i neprolaznim.

I snili uzdah zjenice, oblik i miris koljena,

san koji uzlijeće iznad kletve.

Ne, nisi ti iluzija. Takvo nešto ne postoji.

U iluziju vjeruju samo izgubljene duše.

U svakoj dozi nemira, koja bojom tijelo žesti,

oživljavaju dubine što te vidješe i čuše

kako izranjaš iz svemira,

kroz paučinu svijesti.

Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule

otežalih eona vremena.

Ustalasani se oblaci stapaju s okolinom

i prelivaju posljednje kapi.

I one što su sve vidjele, i one što su čule,

posrću pod teretom bremena.

Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom

prije no što se stopi, ishlapi?

Ne, nije sve iluzija. Takvo nešto ne postoji.

U iluziju vjeruju samo umorni i stari.

U svakoj sjenci trajanja nazirem nešto o tebi,

što mi zjenice boji i ćutanje osmijehom žari,

dok te u moru kajanja

nalazim negdje u sebi.